Povećanje grudi

Kako obično izgleda tipična kandidatkinja za povećanje grudi?

Uprkos toliko reklamiranim ljepoticama otkrivenih grudi i glumicama bujnih oblina, malo je žena koje su zainteresirane za tu vrstu plastične kirurgije. Najveći broj žena koje se odlučuju su prosječne žene, udane ili neudane, od 18 do 38 godina starosti, koje su zaposlene ili podižu djecu. One ne odlaze liječniku zato što bi želile imati grudi kao Rachel Welch ( ako o žele, savjetuju im da idu psihijatru), već zbog izuzetno malih grudi, a žele veće grudi da bi izgledale “normalno”. U nekim slučajevima, grudi su totalno ne razvijene – žena ih praktično nema. Rijetka je žena koja je ravna kao dječak i ima samo ženske bradavice koje su povezane s mliječnim žlijezdama. Ima i slučajeva da se jedna dojka razvila nauštrb druge – to je slučaj jake asimetrije, koja je inače u blagom obliku prisutna kod svih nas. U većini slučajeva samo žena pati od toga, a njen mladić ili muž voli je bez obzira na taj njen nedostatak. U stvari, takvi slučajevi su najpogodniji za kirurga. On će nerado operirati ženu ako je to želja njenog momka ili muža. Čak i kad je mladić ili muž voli, žena s nerazvijenim grudima pati zbog predrasuda. Još od početka ovog stoljeća takve su žene bile spremne podvrgnuti se raznim opasnostima i medicinskim eksperimentima u čežnji za bujnim oblinama.

Koje su tehnike već provjeravane?

Probitni način ove operacije bio je premještanje tkiva sa butina na grudi. Ali to nije bila nimalo dobra metoda iz dva razloga: prvo, žene s malim grudima su uglavnom mršave u cijelom tijelu; drugo, premješteno tkivo se nije zadržavalo u željenom obliku jer ga je tijelo na novom mjestu nastavljalo apsorbirati. Sljedeća isprobana metoda bilo je ubrizgavanje tekućeg parafina u grudi. No to je brzo odbačeno, jer se pokazalo da parafin ima tendenciju stvarati čvoriće u grudima i da izaziva stvaranje tumora. Pedesetih godina ovog stoljeća pronađene su porozne plastične spužve koje su kirurzi počeli umetati u grudi. No ni to nije imalo uspjeha. Prije ili kasnije u te bi spužve urastalo vezivno tkivo i grudi su ponovno splašnjavale i postajale tvrde kao kamen. Zatim je početkom šezdesetih godina, došao na red tekući silikon. Tisuće žena su na taj način povećale grudi prije no što su se počele pojavljivati strahovite posljedice. Tekući silikon naime, teži da se kreće, da “putuje” naročito ako je ubrizgan u većim količinama. Mogao se naći u svakom dijelu tijela, kao u preponama ili koljenima. Bilo je nekoliko jezivih slučajeva kad je silikon prodro u krvotok i izazvao sljepilo ili prestanak rada srca ili pluća. A što je još gore (ako uopće postoji nešto gore), prisutnost silikona onemogućavala je otkrivanje raka. Prije nekoliko godina je upotreba silikona zabranjena.

breastimplant-6425dbc2d71a3f7ac256eca7652733c10ee3151c-s6-c30A što je sa umetanem silikonske vrećice?

Najnoviju i do sad najsavršeniju metodu za povećanje grudi našao je kirurg Tom Cronin 1965.godine. Ta se metoda sastoji od umetanja dakronske (plastične) vrećice obavijene mrežastom opnom i ispunjene želatinom silikona. Sama vrećica ima oblik stošca, a prave se u osam različitih veličina. Utiskivanje je relativno jednostavno. Opeacija traje dva sata i vrši se pod općom anestezijom. Liječnik napravi rez ispod dojke ili ispod mjesta gdje dojka treba da bude povećana. Zatim razdvoji postojeće tkivo dojke od grudnog koša i postavi umetak u stvoreni džep, tako da mreža od dakrona prijanja uz grudni koš. Pošto je sašio taj rez, on će napraviti još jedan na samom tkivu dojke, u koji će staviti gumenu cjevčicu kroz koju će izlaziti suvišak tkivne tekućine nakon operacije. To je prednost Groninove metode pred operacijama njegovih predhodnika, jer je nagomilavanje tekućine u grudima bilo najveći problem kod implantacije poroznih spužvi. Ostale su prednosti: mrežasta opna koja pojačava vrećicu, pričvršćuje umetak za grudni koš tako da vlaknasto tkivo pacijenta urasta u nju. Uostalom, žele u vrećici je samoljepljiv pa sljepljuje vrećicu gdje bi eventualno pukla, tako da silikon ne može putovati po tijelu čak i ako se vrećica raspadne. I naposlijetku, umetak je smješten iza vlastitog tkiva dojke, što omogućuje pravodobno otkrivanje raka.

Koliko je vremena potrebno za oporavak?

Pacijentica ostaje u bolnici oko pet dana. Prvih 48 sati nosi čvrst zavoj i ne smije micati rukama. Potom, pošto višak tekućine isteče, cjevčice se zatvaraju i ubacuju ispod umetka, a rezovi se sašiju. Potrebno je da se naredna tri tjedna nosi laka odjeća s odgovarajućim grudnjakom. Za to vrijeme pacijentica ne smije podizati ruke, osim kad jede ili se češlja, i to veoma oprezno. Kad se konci odstrane, može vršiti samo lagane pokrete, i naredna dva mjeseca mora izbjegavati sve naporne aktivnosti.

Kakva opasnost prijeti od ožiljaka, raka ili drugih posljedica?

Ožiljci su uglavnom skriveni u prijevoju dojke. Opasnost od raka nakon stavljanja ovog umetka nije veća nego što je bila ranije. Ali može doći do komplikacija, jer je to ipak ozbiljna operacija. Može doći do zgrušavanja krvi, nagomilavanja i skupljanja tekućine i infekcije praćene temperaturom, bolom i oticanjem. Sve ove komplikacije mogu se liječiti u bolnici gdje je vršena operacija. Ako grudi oslije operacije budu suviše tvrde, mlohave ili asimetrične, to se mora ispraviti ponovnom operacijom.

Hoće li umetak ostavljati dojam prirodnog? Može li žena poslije toga dojiti dijete?

Ukoliko ne dođe do komplikacija, odgovor je pozitivan, jer se umetak nalazi ispod prirodnog tkiva. Senzorni živci i mliječne žlijezde funkcioniraju normalno, kao što su funkcionirali prije operacije.

Edukacija: Profesionalni vlasuljar i frizer. Usavršavanje: 2010.godine Usavršio Nadogradnju kose (keratin, clip on, šivenje) Hobi: Pisanje o kosi i preparatima za kosu.

Posetite Frizerski Portal!

efriyerlogo